Pišući o nemogućnosti prisustvovanja euharistiji Benedikt XVI. razmatra o tome može li se to preobraziti u koristan, čak i nužan duhovni post. U trenucima kada zbog izvanrednih okolnosti nismo u mogućnosti ići na mise i primati svetu pričest ove Ratzingerove misli doista su poticajne.
Kada je sv. Augustin osjetio da mu se približava smrt, sam se »ekskomunicirao«, uzeo je na se pokoru Crkve. U svojim posljednjim danima solidarizirao se s javnim grješnicima, koji traže oproštenje i milost po patnji zbog isključenja iz komunije (zajedništva u euharistiji). Želio je susresti svoga Gospodina u poniznosti onih koji gladuju i žeđaju za pravednošću, za njim, koji je pravednost i milost.
Na osnovi njegovih propovijedi i spisa u kojima se – polazeći od euharistije – na veličanstven način opisuje tajna Crkve kao Kristova tijela i kao komunija s Kristovim tijelom, ovaj stav ima u sebi nešto potresno. Što o njemu više razmišljam, to me više potiče na preispitivanje. Ne primamo li mi danas odveć olako presveti sakrament? Ne bi li takav duhovni post ponekad bio veoma koristan, čak i nužan za produbljenje i obnavljanje našega odnosa prema Kristovu tijelu?
Stara Crkva je u ovome pravcu poznavala praksu vrlo velike izražajne snage: euharistijski post na Veliki petak još je od apostolskoga vremena pripadao pričesnoj duhovnosti Crkve. Upravo je odricanje od pričesti u jednomu od najsvetijih dana crkvene godine, kada nema mise i pričesti vjernika, bio naročito dubok način udioništva u Gospodinovoj muci: žalost Zaručnice kojoj je oduzet Zaručnik (usp. Mk 2,20).
Mislim da takav euharistijski post, ako je prožet razmišljanjem i patnjom, i danas ima smisla u nekim okolnostima koje treba brižljivo ispitati, primjerice u dane pokore (zašto ne opet na Veliki petak?), ili osobito kod velikih javnih misa kada broj sudionika ne dopušta dostojno podjeljivanje sakramenta te bi odricanje više izražavalo strahopoštovanje i ljubav prema sakramentu nego njegovo primanje, koje je u protuslovlju s veličinom događaja. Takav bi post – koji, dakako, ne smije biti samovolja, nego se mora podložiti duhovnome vodstvu Crkve – mogao pripomoći produbljenju osobnoga odnosa s Gospodinom u sakramentu. Mogao bi također biti čin solidarnosti sa svima onima koji čeznu za sakramentom, ali ga ne mogu primiti. (…)
Dakako, ovim ne predlažem povratak nekoj vrsti jansenizma: post pretpostavlja normalnu situaciju blagovanja i u duhovnome i u biološkom životu. No, ponekad nam je potreban lijek protiv upadanja u puku naviku i njezinu neduhovnost. Katkada nam je potrebna glad – fizička i duhovna – da bismo iznova shvatili Gospodinove darove i razumjeli patnju naše braće koja gladuju. Duhovna i fizička glad može biti sredstvo ljubavi.